Dan kada je gorio ponos Dubrava: Kako je iz pepela uskrsnula ljepotica, crkva u Aladinićima
Zamislite tišinu u kojoj se čuje samo jezivo pucketanje vatre. Zamislite miris spaljenog betona koji se miješa s mirisom otopljenog metala i guši cijelo jedno polje. Na današnji dan, 10. lipnja, Dubravska visoravan se u tišini sjeća. Sjeća se dana kada je, u strašnoj stihiji namjerno izazvanog požara, u agoniji nestajala župna crkva Svih Svetih u Aladinićima.
To nije bio običan ratni cilj. Bio je to pokušaj da se narodu ovoga kraja, vjernicima koji su tu stoljećima na svome, iščupa srce iz grudi. Bila je to jeziva poruka: Ovdje više ne postojite i od vašeg ponosa neće ostati ni kamen na kamenu.
San koji je disao punim plućima
Sve je počelo s puno ljubavi i odricanja. Osnivanjem župe 1976. godine, lokalni su ljudi, težaci i radnici, odlučili podići svoj dom. Željeli su monumentalno, prostrano svetište koje će primiti tisuće vjernika iz okolnih sela – zdanje koje će biti čvrsto sidro njihova identiteta i opstanka.
Najveća crkva sa lijeve strane Neretve
Bila je to arhitektonska ljepotica i ponos cijele regije. Kruna tog golemog odricanja stigla je pred sam rat, 1990. godine, kada je crkva pokrivena masivnim, blještavim bakrenim krovom i počela se puniti umjetničkim djelima. Crkva je napokon prodisala. Nedjeljom bi se tu slijevale rijeke naroda tražeći mir pod njezinim svodom. Bio je to živi dokaz snage, vitalnosti i budućnosti jedne zajednice na svojoj djedovini.
Noć kada su htjeli ubiti nadu
No, upravo taj sjaj i ponos pretvorili su je u metu čiste mržnje. U proljeće 1992. godine, agresorske postrojbe okupiraju Dubrave. Župni dom postaje njihovo vojno zapovjedništvo, a svetište – skladište za opljačkanu imovinu tog istog naroda koji je u suzama morao bježati sa svojih ognjišta.
A onda, 10. lipnja 1992. godine, okupatori odlučuju iza sebe ostaviti potpunu pustoš. Znali su da bi obični eksploziv samo srušio zidove, dok bi teški bakreni krov poput oklopa ublažio udar i sačuvao unutrašnjost. Zato su posegnuli za razornom metodom: unutrašnjost crkve polivena je visokozapaljivim smjesama i pretvorena u buktinju .Bila je to spora, mučna smrt jedne građevine.
Požar je razvio temperaturu od tisuću stupnjeva.
Tri dana crkva je doslovno tinjala i topila se. Paklena vrućina krivila je željeznu armaturu i mrvila beton, a predivni bakreni krov se u užarenim kapima cijedio i rušio u unutrašnjost, gutajući sve pred sobom. Kada su tri dana kasnije povratnici ušli u Aladiniće, dočekao ih je prizor od kojeg zastaje dah: ogoljeni, crni, spaljeni kostur njihova ponosa. To je bila jedna od rijetkih župnih crkava (najnovija i najveća) spaljena na širem području Hercegovine, poruka je bila hladna: Nemate se kamo vratiti.
Dolazak na zgarište i zajednička patnja
Zamislite obitelji koje se nakon svega vraćaju na Dubravsku visoravan. Dočekuje ih potpuno uništen kraj – spaljene kuće, odvežena stoka, sravnjene tvornice i uništeno gospodarstvo. Nema ničega osim crnog krša i neimaštine.
U tu tešku bijedu ubrzo se slijeva još jedna golema tuga – rijeke prognanog naroda iz središnje Bosne, koji su pobjegli pred progonom samo s vrećicom u ruci. Ljudi bez doma, bez ičega svoga. Ipak, u toj najdubljoj tuzi i siromaštvu, dogodilo se nešto čudesno.
Ti prognani ljudi i domaći povratnici, dijeleći istu patnju, pogledali su u onu ranjenu, crnu crkvu. Shvatili su da, iako nemaju krov nad glavom, imaju zajedničku ranu. Crkva u Aladinićima postala je njihovo utočište i polazna točka s koje će zajedno, iz pepela, graditi novi život i novo zajedništvo.
Prkos koji se ne može ugasiti i čudo iz Zagreba
I započela je mukotrpna, dugogodišnja bitka. Na ekonomski najsiromašnijim dijelom Hercegovine župljani su, odvajajući od svojih usta u vremenima najveće bijede, čistili garež i podizali zidove. Bakreni krov je bio financijski nedostižan san za poslijeratno siromaštvo, pa je crkva pokrivena skromnijim materijalom. No, njezino pravo uskrsnuće dogodilo se iznutra i oko dvorišta.
U svoj toj tami, zasjalo je jedno predratno čudo. Monumentalni središnji mozaik, rađen prema nacrtu velikog Ive Dulčića, bio je završen netom prije rata. Sudbina je htjela da u trenutku napada ne bude postavljen u crkvu, već je ostao na sigurnom u Zagrebu. Tamo su ga, dok je Hercegovina krvarila, mukotrpno i precizno sklapale poznate umjetnice Leila Michieli Vojvoda i Đurđa Gudlin Zanoški.
Mozaik je tako izbjegao pakao uništenja. Godine 2000. napokon je donesen na Dubrave i postavljen iza oltara. Tisuće sitnih, sjajnih kamenčića danas sklapaju sliku koja poručuje: Možete nas slomiti u komadiće, ali mi ćemo se ponovno spojiti u remek-djelo.
Uz vizonarsku misao Don Vinka Raguža župa Aladinići-Dubrave dobila je jedno od najprepoznatiljivijih i najljepših dvorišta.
Kako bi ranjena crkva ponovno dobila svoj prepoznatljiv glas, 2010. godine u nju su montirane veličanstvene cijevne orgulje iz 1932. godine, dar iz Njemačke koji je ovom ranjenom divu vratio dostojanstvo katedralnih razmjera.
Živi spomenik
Danas crkva u Aladinićima nije samo građevina od betona. Ona je živi spomenik ljudskoj patnji, ali i nepokolebljivom prkosu. Svaki njezin kamen i svaki kamenčić na Dulčićevom mozaiku svjedoče o suzama koje su natopile ovu zemlju, ali i o istini koja se nije mogla uništiti. Tamo gdje se danas miješaju jeka moćnih orgulja i ponos naroda, kuca živo, ponosno i nepobjedivo srce Dubravske visoravni.
