Milijuni za tri utakmice: Kako nam pod maskom „brige“ za BHRT prodaju televizijski mrak
Dok se domaći politički prostor guši u jalovim raspravama o tome treba li javnom servisu hitno „pokloniti“ milijuni maraka iz proračunske rezerve za prijenos samo tri utakmice reprezentacije BiH, u pozadini se skriva nevjerojatan administrativni apsurd. Građani BiH po prvi put u povijesti utakmice vlastite domovine na Svjetskom prvenstvu moraju pratiti iza plaćenog zida kabelske platforme Arena Sport, dok se stvarni krivci kriju iza jeftinog populizma.
Zaboravite priče o besparici i dugovima. Problem zaključanog ekrana u BiH nije financijske, već isključivo administrativne prirode.
(Ukratko za nestrpljive):
- 📺 Novi luksuz: Svjetsko prvenstvo i reprezentacija BiH više nisu besplatni, zaključani su iza plaćene pretplate.
- 🤝 Sve po zakonu: Komercijalne televizije poput Arene Sport posluju potpuno legalno i legitimno po tržišnim pravilima.
- 🗄️ Gdje je zapelo? Zakon jamči besplatne prijenose, ali samo ako država usvoji Listu događaja od posebnog značaja. RAK je dokument odavno spremio, ali on godinama skuplja prašinu u ladicama ministarstva i nikada nije poslan Vijeću ministara na usvajanje.
- ❌ Rezultat: Administrativni nemar vlasti stvorio je pravni vakuum. Komercijalni subjekti legalno zarađuju, a građani plaćaju ono što je u ostatku Europe besplatno.
Europski ključ koji mediji prešućuju
Dok se javni prostor u BiH guši u raspravama o proračunskom novcu za otkup pojedinačnih utakmica, svjesno se prešućuje postojanje sustavnog i trajnog rješenja. BiH je u Europi jedina država uz Sjevernu Makedoniji čiji građani neće moći besplatno gledati Svjetsko Prvenstvo 2026.
Europska medijska praksa (prema europskoj AVMS direktivi) odavno je riješila ovaj problem kroz mehanizam “zaštićenih događaja”.
Države članice Europske unije, ali i susjedne zemlje, imaju zakonsku obvezu usvojiti službenu listu sportskih i kulturnih manifestacija koje se smatraju društvenim naslijeđem i javnim dobrom. Na toj listi se po automatizmu nalaze olimpijske igre, svjetska prvenstva u nogometu i sve utakmice nacionalnih reprezentacija.
Kada država usvoji tu listu, ona je službeno notificira prema međunarodnim organizacijama poput FIFA-e i UEFA-e. U tom trenutku, FIFA gubi pravo da TV prava na teritoriju te zemlje proda isključivo komercijalnoj platformi bez uvjeta o besplatnom zemaljskom emitiranju.
Čak i kada velika regionalna kuća zakupi cijeli paket, ona je po međunarodnim pravilima pravno prisiljena ponuditi pod-licencu javnom servisu te države po pristupačnim i reguliranim uvjetima.
Dvije dekade ignoriranja zakona i spremnog dokumenta
Ono što cijelu priču pretvara u prvorazredni paradoks jest činjenica da je Parlamentarna skupština BiH svoj dio posla odradila još davne 2005. godine, kada je usvojila važeći Zakon o javnom radio-televizijskom sistemu BiH.
Zakonodavac je još prije više od dvadeset godina u Članu 13. jasno postavio temelje za zaštitu javnog interesa, propisujući da događaji od visokog značaja moraju biti dostupni svima besplatno.
Da bi ovaj zakon iz 2005. godine konačno oživio u praksi na međunarodnom tržištu, Vijeće ministara BiH moralo je donijeti samo jedan podzakonski akt – Odluku o utvrđivanju liste događaja od posebnog značaja za javnost u BiH.
Stručni dio posla tu nije zakazao. Regulatorna agencija za komunikacije (RAK) je kao nadležno stručno tijelo odavno uradila svoj dio posla i pripremila kompletan nacrt ove liste.
Međutim, taj dokument već godinama stoji blokiran u ladicama i procedurama, bez političke volje da se ikada nađe na dnevnom redu sjednica Vijeća ministara BiH.
„Podržavam BHRT“, ali rješenje drži u ladici
U ovom dugogodišnjem institucionalnom vakuumu, posebnu pažnju privlači kontrast između javnih nastupa i konkretnih poteza. Aktualni ministar komunikacija i prometa, Edin Forto, u javnosti redovito ističe verbalnu zabrinutost za sudbinu javnog servisa.
Njegova deklarativna podrška postala je toliko univerzalna da je u javnosti ostao zapamćen trenutak s televizijskih gostovanja gdje na sasvim druga pitanja – poput onih o problemima cestovnih prijevoznika – ministar mehanički i automatski odgovara rečenicom: “Evo, ja naravno podržavam BHRT”.
Nedavno je ministar ispred kamera u svom prepoznatljivom stilu poručio:
“Postoji rješenje za BHRT, samo ne znam kad će se to desiti.”
Ono što ministar u takvim trenucima prešućuje jeste činjenica da upravo resorno ministarstvo na čijem je čelu ima izravnu zakonsku nadležnost i polugu da pripremljeni nacrt Odluke o listi zaštićenih događaja službeno uputi u proceduru prema Vijeću ministara.
Umjesto da jednim administrativnim potezom i potpisom u svom mandatu trajno riješi problem za sve buduće utakmice, javnost svjedoči guranju novih, glomaznih zakonskih rješenja koja rješavanje ovog pitanja odgađaju godinama.
Zbog te pasivnosti, danas na sjednicama parlamenta gledamo ponižavajuće scene: delegati pred sami početak prvenstva panično mole za milijun konvertibilnih maraka iz proračunskih rezervi kako bi hitno otkupili prijenos za samo tri utakmice. Novac građana se tako troši na populističko gašenje požara koji uopće nije morao nastati.
Arhitektura korporativnog štita: Kako Arena Sport posluje u Sarajevu
Dok država glumi žrtvu, komercijalni subjekti povlače posve logične, zakonite i legitimne poslovne poteze. Da bi se shvatilo kako ovaj sustav funkcionira na domaćem tržištu, potrebno je analizirati njegovu administrativnu strukturu u Sarajevu. Na istoj adresi, u ulici Kolodvorska br. 12, registrirana su dva povezana pravna lica koja posluju u sklopu matične kuće Arena Channels Group d.o.o. Beograd.
Krovna karika u BiH je tvrtka ACG d.o.o. Sarajevo, registrirana isključivo za “djelatnost savjetovanja u vezi s poslovanjem” (konzalting). Budući da se na papiru ne bavi medijima, ona ne posjeduje RAK-ovu licencu za emitiranje niti RAK nad njom ima izravne ovlasti. Njezina uloga je holding preko kojeg se strateški upravlja operacijama na tržištu BiH.
Iz te strukture proizlazi druga, operativna tvrtka – ARENA SPORT BH d.o.o. Sarajevo, registrirana za televizijsku produkciju (šifra djelatnosti 59.11). Ona unajmljuje lokalne studijske kapacitete, angažira domaće komentatore i realizira milijunske marketinške ugovore na domaćem tržištu u konvertibilnim markama (KM). Sam televizijski program se uvozi i distribuira preko dozvola za strane programe, čime se u praksi zaobilaze ograničenja koja bi važila za domaće emitere sa klasičnom zemaljskom licencom.
Tehnički u Sarajevu, pravno u Beogradu: Gdje je prostor u reemitiranju?
Ovaj model otvara i ozbiljno tehničko-pravno pitanje o granicama domaćih pravilnika. Prema Pravilu 79/2016 RAK-a, reemitiranje se definira kao istovremeno, potpuno i neizmijenjeno preuzimanje stranog programa. U stvarnosti, Arena Sport tijekom Svjetskog prvenstva prilagođava signal za lokalno tržište kako bi se izbjeglo tehničko kašnjenje slike.
Tehnički proces se odvija lokalizirano: sirova slika utakmice se preuzima, a domaći komentatori u sarajevskom studiju uživo daju glas, dok se tijekom pauza ubacuju marketinški blokovi namijenjeni bh. tržištu.
Iako se program tehnički finalizira i prilagođava u zgradi u Sarajevu, on se u regulatornim okvirima vodi kao distribucija stranog kanala jer krovna urednička odgovornost pravno pripada centrali u Srbiji. Regulatorni organi su ovakvu vrstu regionalne lokalizacije (opt-out) prepoznali kao posve dozvoljenu.
Važno je naglasiti da Arena Sport u ovom procesu posluje u potpunosti u skladu s važećim zakonskim okvirima i izdanim dozvolama. Kompanija legitimno koristi ponuđene regulatorne mogućnosti na slobodnom tržištu. Komercijalne televizije nigdje u svijetu nemaju dužnost provoditi socijalnu politiku niti besplatno ustupati svoj skupo plaćeni sadržaj. Problem nije u tome što Arena Sport radi biznis, nego što bh. administracija odbija raditi svoj posao.
Zaključak
Bosna i Hercegovina je postala školski primjer kako prividna politička briga i stvarna administrativna pasivnost pretvaraju nacionalni sportski interes u isključivo komercijalni luksuz.
Ovdje se ne radi o bezakonju privatnog kapitala, već o legalnom korištenju institucionalnog vakuuma koji traje već dvadeset godina.
Dok se verbalna podrška javnom servisu na televizijskim ekranima ne zamijeni konkretnim upućivanjem spremnih podzakonskih akata na sjednice Vijeća ministara, građanima preostaje samo jedno: da svoje pravo na praćenje reprezentacije kupuju vlastitim novcem na slobodnom tržištu, dok im država drži ekran u mraku.
Preuzimanje teksta, fotografija ili dijelova ovog članka dopušteno je isključivo uz obvezno navođenje izvora i aktivnu poveznicu(link) na izvorni članak portala www.Hercegovina.live
