Jadranski šamar u 6 mjesecu: Sanjali o Dom Perignonu i Englezima, a sada mole goste da im spase sezonu
Hrvatski turistički san u lipnju 2026. godine izgleda otprilike ovako: na terasu luksuznog restorana na Makarskoj rivijeri ili Hvaru sjeda elegantna “dama iz Londona”. Pogledom punim divljenja prelazi preko jadranskog plavetnila, pucketa prstima i konobaru s osmijehom poručuje: “Dajte mi jednu bocu Dom Pérignona i tri porcije jastoga”. Na odlasku, naravno, ostavlja bakšiš u vrijednosti tri prosječne plaće.
Dok domaći turistički čelnici i umišljeni ugostitelji uz jutarnju kavu sanjaju ovaj mokri san hrvatskog turizma, stvarnost ih upravo šamara brzinom svjetlosti. Pogled na kalendare Booking.com-a u predsezoni otkriva potpunu dramu: od tog silnog “elitizma” i navale britanskih lordova, odjednom je krenulo panično rezanje cijena smještaja za 20 do 30 posto.
Čudno, zar ne? Pa zar vam taj elitni turizam ne ide baš tako dobro da u srcu lipnja morate moliti ljude da vam uđu u apartmane i lijepite table “Last Minute – Popust” brže nego što gljive rastu poslije kiše?
Velika laž eVisitora: Kako Bosanci postaju Nijemci, a Hercegovci domaći
Dok se s pravom možemo podsmjehivati praznim terminima koji zjape u kalendarima, službena statistika i dalje pokušava sakriti tko zapravo drži ključeve opstanka jadranske sezone. Državna izvješća ponosno tvrde da gosti iz Bosne i Hercegovine čine tek oko 2,5 do 3% ukupnih noćenja u Hrvatskoj. Svaki iznajmljivač koji živi od terena na ovu će se brojku samo gorko nasmijati. Ta je statistika, naime, potpuno slijepa na stvarnost.
Sustav eVisitor ne prati podrijetlo ni jezik, već isključivo putovnicu. Kada uspješna obitelj iz Sarajeva, Banja Luke ili Tuzle, koja posjeduje biznis u Frankfurtu ili Beču, dođe na ljetovanje, oni prilikom prijave daju njemačke ili austrijske dokumente. Pred hotelima u Starome Gradu na Hvaru ili u resortima na Makarskoj rivijeri danas ćete vidjeti 70 do 80% zapadnih registracija. No, iz tih automobila ne izlaze Hans i Ursula, već regionalna dijaspora. Oni govore naš jezik, savršeno poznaju obalu i u statistici lažno pumpaju postotke “uspješnog privlačenja zapadnog tržišta”.
Nadalje, kada tisuće građana BiH iz Mostara, Širokog Brijega ili Viteza pređu granicu s hrvatskom osobnom iskaznicom, sustav ih automatski knjiži pod “domaće goste”. Stvarna slika na terenu pokazuje da u špici sezone na Makarskoj rivijeri gosti iz BiH i regionalna dijaspora čine i do 50% svih ljudi na plažama. Oni su nevidljivi za državnu statistiku, ali itekako vidljivi u novčanicima lokalnog stanovništva.
Paradoks potrošnje: Hotelski all-inclusive vs. BiH keš na sunce
Ekonomska nepismenost domaćih stratega najbrže pada na testu elementarne matematike. Dok Hrvatska turistička zajednica (HTZ) troši milijune eura proračunskog novca na skupe marketinške kampanje po Londonu, Parizu i New Yorku, u Bosni i Hercegovini kampanja gotovo da i nema. Zašto i bi? Vladajući elitisti smatraju da na BiH tržište ne treba trošiti niti centa jer će ti gosti “prirodno” doći sami. Umjesto toga, radije se kleči pred zapadnim gostima kojih je, ironično, na Jadranu svake godine sve manje i manje.
Njemačko tržište, koje je godinama držalo stub hrvatskog turizma, bilježi konstantan pad iz godine u godinu. No, umjesto paljenja alarma, državna statistika to vješto maskira. Jer, tko zna koliko je od onih preostalih “Nijemaca” i “Austrijanaca” koji na kraju ipak dođu na “sea” zapravo ljudi s naših prostora? Kada uspješna obitelj podrijetlom iz BiH ili Srbije dođe na ljetovanje, sustav ih zbog papira bilježi kao bogate zapadnjake, dok u stvarnosti ponosno pune kalendare dok se “autohtoni” Nijemci okreću jeftinijoj konkurenciji.
A što te “elitne” goste dočeka u jadranskim restoranima kada ih konačno namame? To je posebna priča. Pod paravanom “vrhunskog elitnog turizma” i s cijenama od kojih se vrti u glavi, gostima se bez srama nude ćevapi iz masovne proizvodnje i zaleđene lignje uvezene iz Patagonije. Prodavati polugotovu hranu iz friteze pod mediteransku egzotiku i naplaćivati je suhim zlatom vrhunac je ponude naših novopečenih “elitnih” ugostitelja.
Ti famozni gosti sa Zapada, kada vide tu prevaru, brzo pokažu zavidnu razinu štedljivosti i brže odlete do najbližeg Lidl-a ili Kauflanda. Veliki hotelski lanci na Jadranskoj obali danas su uglavnom u vlasništvu stranih investicijskih fondova. Kada zapadni turist uplati svoj skupi “all-inclusive” aranžman, taj novac se vrti na računima u Londonu ili Frankfurtu, a u Hrvatskoj se jedva plati porez i minimalac lokalnoj radnoj snazi. Ti gosti u hotelima popiju sve što je u cijeni, a izvan njega prošetaju s jednom bocom vode iz supermarketa koju skrivaju u torbi.
S druge strane, onaj toliko potcijenjeni “paradajz turist” iz BiH – pa čak i onaj jednodnevni ili dvodnevni – na Makarskoj rivijeri ostavi živu gotovinu tamo gdje je najpotrebnije. On će bez prigovora platiti parking 15 ili 20 eura po danu, ostavit će novac u lokalnom beach baru za nekoliko kava, piva, pizza, sladoleda i palačinki. Taj novac izravno prima domaći obrtnik i ugostitelj koji plaća račune. Gost iz BiH ne škrtari na odmoru jer dolazi na “svoje” more, dok zapadnjak važe svaki eurocent.
Uostalom, s obzirom na sulude cijene u jadranskim trgovinama ove godine, donijeti svoju paštetu i kruh nije nikakva sramota, nego znak visoke ekonomske inteligencije. Tko je tu zapravo lud – gost koji pametno raspoređuje svoj novac ili lokalni ugostitelj koji misli da će prodavanjem zaleđenih liganja po cijeni suhog zlata preko noći postati Monte Carlo?
EES granica: Turistički harakiri i slavljenje vlastite propasti
Da stvar bude gora, novi schengenski EES (Entry/Exit System) sustav skeniranja lica i otisaka stvara kilometarske kolone na granici s BiH. I dok bi svaki normalan ugostitelj zbog toga čupao kosu s glave, na domaćim se kavama slavi. “Neka čekaju po 6 sati na granici kad nose samo paštete, od njih nemamo ništa”, likuju lokalni genijalci na društvenim mrežama.
Ova zluradost je vrhunac ekonomske nepismenosti. Makarska rivijera živi od brzog vikend-turizma i jednodnevnih gostiju iz Hercegovine i Bosne. Kada ti ljudi shvate da za tri sata kupanja moraju izgubiti šest sati života na granici pod palicom europskih birokrata, oni jednostavno neće doći. Otići će na Neum, u Albaniju ili ostati na bazenima kod kuće. Slaviti rampu na vlastitim vratima i tjeranje gostiju koji u mjestu ostavljaju čisti keš za parking, kave i pivo nije discipliniranje susjeda – to je čisti ekonomski harakiri.
Komedija domaćih “lokalaca” iz zaleđa
No, najveći apsurd ljetnih mjeseci nisu granice, već mentalitet dijela domaćeg stanovništva. Dok na kavama glume elitizam i zaziru od gostiju iz susjedstva, najveću galamu i gužvu na plažama često stvaraju – domaći lokalci.
Riječ je o ekipi iz sela udaljenih 5 do 25 kilometara od obale, koji na plažu dolaze s prenosivim hladnjacima, ne uplate u proračun mjesta niti jedan jedini euro, ali zato najglasnije komentiraju kako im “gosti iz BiH smetaju i zauzimaju plažu”. Ponašaju se kao da je pomorsko dobro njihovo privatno dvorište, kolutaju očima na obitelji iz susjedstva, potpuno nesvjesni da upravo oni koje blate drže lokalnu ekonomiju i njihove prazne apartmane na životu.
Ako se ovaj umišljeni jadranski balon elitizma nastavi napuhavati, a cijene divljati bez ikakvog pokrića, iduće godine lokalni iznajmljivači i ugostitelji plaže će moći pokazivati samo – sami sebi. Jer dame iz Londona očito ne dolaze, a vjerne goste iz BiH su uspješno otjerali.
Preuzimanje teksta, fotografija ili dijelova ovog članka dopušteno je isključivo uz obvezno navođenje izvora i aktivnu poveznicu(link) na izvorni članak portala www.Hercegovina.live
